El Greco

ili Δομήνικος Θεοτοκόπουλος bio je jedan od najistaknutijih predstavnika visoke renesanse u Evropi.

Rodio se na Kritu 1538. godine i već od najmlađih dana počeo da pokazuje interesovanje prema slikarstvu. U početku je radio u okviru kritske vizantijske škole koja se bavila freskoslikarstvom i slikanjem ikona, gde je stekao prva znanja iz vizantijske umetnosti.

Kako je poticao iz imućne trgovačke porodice, roditelji su ga poslali u Veneciju na studije slikarstva, jer su u to vreme u Italiji umetnici najviše stvarali i bili na visokoj ceni, a njihov društveni ugled od posebnog značaja za razvoj kulture i umetnosti.

U Veneciji, najmoćnijoj italijanskoj državi, odlazi na usavršavanje kod TICIJANA, sa nepunih 20 godina. U njegovoj radionici prolazi kroz sve faze obuke, ali ga napušta, jer nije imao dovoljnu slobodu, pa nakon njega odlazi kod TINTORETA, koji dozvoljava slobodniji odnos prema umetnosti i slici, što je mnogo značilo maštovitom El Grecu.

Međutim, ni tu nije bio preterano zadovoljan, pa na kraju odlazi u RIM kod Mikelanđela, s kojim provodi njegovu poslednju godinu života (1564.).

U umestnosti 15. i 16. veka renesansom je vladao Aristotelov stav da umetnik treba da upotpuni ono što priroda nije izvela do kraja, dakle umetnik treba da da nagoveštaj o neostvarenim ciljevima prirode. Upravo takva misao pokreće Mikelanđela, Leondarda, Rafaela, a kasnije i El Greka.

Prema nekim podacima, ostaje u Italiji do 1577. gde provodi vreme baveći se slikarstvom, najviše portretima, ali kada je stigao poziv španskog kralja Filipa II umetnicima iz Evrope da dođu i oslikaju njegovu rezidenciju, mladi El Greko nije uspeo da odoli izazovu i odlazi u Španiju u nadi da će se još više iskazati kao kompletan umetnik. Iako ga Filip II nije uvrstio u svoje miljenike zbog njegovog načina slikanja, ostaje da živi u Španiji, u TOLEDU, gde i umire 1614. godine.

Kao Ticijanog učenik uspeo je da se probije u novoj sredini i učvrsti svoj položaj u španskom društvu, elita Toleda, koja je cenila italijansku renesansnu školu prihvatila ga je i on za njih pravi portrete, posebno nekih značajnih ljudi, ali iako je sam kralj Filip od Ticijana kupio sva njegova najvrednija dela, on nije bio dobrodošao na dvor.

Istoričar umetnosti Salomon Renak kaže da je El Greko na svojim slikama uspešno objedinio vizantijski (grčko-istočnjački) mentalitet, zatim mediteranski temperament uobličen u italijanskom poimanju slikarstva i dominantni barokni duh Španije, što mu je poslužilo da postane najbolji tumač Kastilje i Španije. El Greko u Španiju donosi jednu novinu koja ima direktne veze sa vizantijskim slikarstvom. Reč je o poimanju prostora na platnu i odnosu prikazanih objekata sa njim. On odbacuje pažljivo projektovanje u trodimenzionalnom prostoru u kome treba sve figure razvrstati. Na taj način sledi Leonardovu misao koja kaže da slikarstvo treba da bude poezija koja se gleda, što znači da slika, ma kakva ona bila, mora izazvati u nama neke emocije i da u nečem zadovolji naše oči. Zbog svih događaja na političkom i verskom planu, španska umetnost je bila prilično mistična, asketska, strogo kanonizovana, a sve to nije odgovaralo El Grekovom duhu i grčkom temperamentu.

Zanimljivo je da El Greko svoja najuspešnija dela pravi na osnovu religiozne tematike, kao što je “Prikaz Svete Porodice” u koju unosi čitav niz elemenata iz vizantijskog fresko-slikarstva i sa ikona, što takođe predstavlja novinu na zapadu. Isto tako svi istoričari umetnosti jednoglasni su u oceni da je El Greko bio preteča impresionizma pošto zanemaruje forme na kojim insistira ondašnja kritika u umetnosti. Upravo zbog toga njegove figure su izdužene baš kao na freskama i ima puno silueta što ukazuje na njegov posebni doživljaj perspektive, ali i uticaj italijansko-španske škole XVI i XVII veka u kojoj su slikari namerno deformisali figure da bi ukazali na ljudsku patnju, sa jedne strane, a sa druge na snažan emotivni i duhovni konflikt u okviru pojednica ili društva.

Na osnovu ovih revolucionarnih poteza, dopao se španskim umetnicima, pa je čuveni Velaskez imao u svom ateljeu četiri njegove slike koje je nazvao “BIBLIJA SLIKARSTVA”.

I on i njegov život i njegova umetnost bili su čudni. Sa jedne strane je napadan, sa druge hvaljen, ali ipak je smatran grčko-italijanskim genijem, koji je, dostigao najveći stepen samosvojstvenosti, a jedan El Grekov savremenik piše da ga je često zaticao u polumračnim prostorijama svog ateljea i da je njegova čuvena rečenica bila da više voli svetlost svojih unutrašnjih vizija od same svetlosti.

Резултат слика за el greco paintings

El Greco i njegova umestnos tek u 20. veku dobijaju zasluženo priznanje, jer su ga dugo smatrali ludim.

NAJPOZNATIJA DELA su mu: “Uspenje Bogorodice”, “Hrist na Maslinovoj gori”, “Sahrana grofa Orgasa”, “Mučeništvo Sv. Mauricija”, “Espolio”, “Krštenje Hristovo”, “Trojstvo”, “Vizija Apokalipse”..

 

Casovi grckog

Leave a Reply

Your email address will not be published.